Moj um je kao i moje vrijeme; ogranicen.

Sinoc je padao snijeg; pahuljice su bile kao krpe s neba. Prchenje mi je bilo naporno usprkos romansi, ponajprije jer mi ponos nije dozvoljavao da zene idu sprijeda.

Sinoc je padao snijeg; pahuljice su bile kao krpe s neba. Prtschenje mi je bilo naporno usprkos romansi, ponajprije jer mi ponos nije dozvoljavao da zene idu sprijeda.

Oprezno!


---

Sretni blagdani svima i pozdrav iz Crne Gore.

(Pokusat cu ovo prenijeti bez pretencioznosti i izmotavanja. Nista ne obecavam)

Lutao sam besciljno po jednom "trgovackom centru", cekajuci da obavi ono po sto je dosla pa da idemo. Ne smeta meni sto me vuce sa sobom, iskljucim se, prosetam i poslije kazem da je sve krasno.
U hodniku su stajali oni hindjibisi i mamipare (kako ih je moj deda zvao), djecji ringispili za jednu osobu u obliku slonica Dumba, Paje patka, kamiona, Buce iz smogovaca i stotigajaznam sto sve ne. Onaj koji plijeni pozornost je u obliku konja u prirodnoj velicini, s malom ogradicom oko sedla kako deca ne bi pala. Na konju je bila djevojcica s crvenim kaubojskim sesiricem.
Promijenio sam caskom drzanje iz slampavog u ozbiljno, ruke uz tijelo, prsa van. Zamisljam da sam izgledao ka netko tko se malocas iskobeljao iz bacve pune stirke. Stao sam pored konja, ostro salutirao i spustio ruku. Mala me pogledala, primila se za obod sesirica, kimnula i rekla:"Gospojo...", podbola konja i odtreskala u suton.

Majkemi!

Tocno sam znao da sam prestao napredovati kao osoba onog trenutka kada sam poceo razmisljati o proslom sebi ne kao o budali cije je shvacanje svijeta ograniceno kao i vremenski trenutak u kom je zapeo vec kao o perspektivnom, razboritom mladcu koji zna mnogo vise no sto ce priznati. Koji je smisao zivota ako ne napredujes kao osoba u bilokojem smjeru, po bilokojim koordinatama? Grozim se pomisliti.
Na sve sam se nacine pokusavao ponovno pokrenuti u smjeru samoaktualizacije (uzasna rijec, mirise na pretencioznost); pokusao sam biti ljubazniji i prijatniji, pokusao sam biti otrovniji i sarkasticniji, pokusao sam biti veseliji i pokusao sam biti ozbiljniji. Pokusao sam zavarati samog sebe i druziti se aktivno s ljudima ali svaka mizantropska stanica mog organizma je vristala u agoniji. Naravno, pokusao sam biti i osamljeniji i povuceniji ali sam tek naknadno shvatio da je nemoguce biti sam kad nitko ne vidi da si sam; svrha propada (a u glavi sam ionako uvijek sam). Trudio sam se biti manji snob. Nisam se trudio biti veci snob jer bi onda Kraljica prigovarala. Probao sam cak i ograniciti svoj vokabular. Brijao sam da ce me to mozda pogurati u nekom smjeru. Buraz. Nista, nada, nichts, zilch, nulla.
Probao sam mijenjati zivotne navike. Poceo sam citati manje knjiga. Zatim sam poceo citati vise knjiga. Zatim sam opet poceo citati manje knjiga. Vodio sam se analogijom auta zaglavljenog u blatu kojeg treba zaljuljati par puta prije no se iskobelja iz kaljuze. Pustio sam bradu, presao sa lule na cigarete (pfuj), poceo piti gorci caj i manje alkohola. Slusao sam novu muziku, gledao holivudske filmove i radio jos puno stvari kojima se ne ponosim bas previse. Nista nije pomoglo; u roku od par dana moja osobnost i moje navike bi se vratile u osnovno stanje postojanja kao elasticne gacice nakon ogromne straznjice debele djevojke. (Cak sam probao koristiti bolje metafore.)
Izgledalo je da sam dosegao vrhunac i jedino sto mi je preostalo bilo je da se pomirim sa stanjem i da nastojim zivjeti najbolje sto mogu kao osoba kakva sam do sada postao. I tada se dogodilo. Shvatio sam nesto do tada jos nisam znao. Mogu se pomiriti sa sobom! I odjednom je u mene iz proslosti zurila nekakva budaletina s kojom me je vezao jedino los ukus u izboru garderobe. Vrata su se otvorila i opet sam krenuo (sto je zapravo cudno jer vrata moraju biti zatvorena da bi tramvaj krenuo), kuda idem tek cu da vidim.

Namjeravao sam dati svoje misljenje o epidemiji naivnosti i skučenosti ljudske populacije, ali sam se u zadnji cas sjetio da moje misljenje nije siroko prihvaceno i da cu jedino uspjeti izazvati val zgrazanja (u najboljem slucaju). Zato cu se samo zadovoljiti jednom "retorickom" metaforom, paradigmom ako zelite.

I dok sjedim i razmisljam u svojoj sobi sa tapeciranim zidovima podstavljenim ugodnim lažima, poluistinama, obmanama i gluposcu, dok jedino svjetlo koje dopire do mene dolazi s malog pravokutnog prozora koji gleda u tudje sobe, veselim se jer je moja ludjacka kosulja morala i drustvenih normi dovoljno labava da se mogu mogu pocesati po guzici.

40 dana pjesacenja, truckanja i splavarenja (camcarenja?) kroz pitome i manje pitome predjele Bosne i Hercegovine napravi od svakog nostalgicara prema i najsitnijim i najodvratnijim indikatorima drustva; navijacima u tramvaju i inkasatorima. Ovo je ustvari preuveličavanje; ne postoji nikakva situacija niti dogadjaj koji bi me natjerao da se zaželim reda u posti. Ublazavajuce okolnosti su potpuni nedostatak stvari sto obavljaju vise funkcija od jednom (ako zanemarimo GPS koji je sluzio kao pomocna svjetiljka) i toliko pozeljni preplanuli "Holla, yo so Jose" ten.

Najbolja stvar kod svakog odlaska je povratak. Kao zmija sto se uvlači u staru kozu, sto se vjerovatno nikad nije desilo jer je to suprotno prirodi zvijeri, uvlacim se u staru rutinu. Promjena je neizbjezna, priznajem. Rekla je da se ona vise ne moze nositi s tim i ostale kliseje koje se ceremonijalno izgovaraju. Da joj je sve postalo prekomplicirano. Pretpostavljam da ni ja nisam mnogo pomogao ne javivsi se preko dvadeset dana. Oh, well.

Naposletku, ti si navek znala da sam svirac, brosic sto se tesko pribada; da me moze oduvati najblazi Nemirac, da cu u po reci stati, da se necu osvrtati nikada.

Evo vam gledajte slike.

Hladna je Drina i hladne su noci u Bosni. Ali je zato kafa jaka, a sljiva je domaca. Zivjeci u Zagrebu zaboravio sam kako je lijepa Kasiopeja, koliko je velik Mali medvjed, koliko je Orion odvazan. Voditi ljubav pod zvijezdama je lijepo, voditi ju sa zvijezdama je jos ljepse.

Mislim da sam shvatio bit narodne poslovice "Ne pisaj uzbrdo bos", ako takva postoji. Ako ne postoji trebala bi postojati.

(Oprostite mi na nejavljanju, trudim se odmarati. Kako kazu domaci, selamim vas puno.)

Sjedimo na balkonu i pusimo; ona moju lulu (sram ga gospodo tko pomisli lose), a ja njezine slim cigarete. Iako se pitam kako me tocno navela na taj ogavan cin, ne smeta me previse jer je sumrak i toplo je, ona suti, a pivo mi je hladno; treba uzivati kad mozes.
Susjedi do nas gledaju vijesti; segment donosi pricu o problemima splitskog gradonacelnika. Penzioneri su pa odvrnu zvuk do kraja.
Odjednom, nicim izazvana, prekida tu idilicnu tisinu,
-Kako je taj covjek glup!-
-Koji?- pitam naivno sve u nadi da ce reci "ma zaboravi". Zadovoljio bi se i sa "pricam sama sa sobom", dovoljno je da ju ignoriram i vratim se vlastitim mislima.
-Pa taj Kerum.-
-Sto ja znam- velim -covjek jest sirovina, ali simpatican je. Uostalom, ima para i boli ga briga-. Ne mogu si pomoci da ne kontriram, jedan dio mene mrzi sukobe dok ih drugi uporno trazi; kao moderni Tao Te Ching.
-Nema ti soldi koje bi uzela da budem glupa!- (kad se nanervira savrseni knjizevni govor zamjeni sa narjecjem pokrajine porijekla)
Imao sam savrsen, zao i bezobziran odgovor, ali sam srecom imao i dovoljno mudrosti da ga ne kazem. Samo sam povukao dim da prikrijem duboki uzdah. -Najavljuju kisu za sutra ujutro- dodam malo poslije.
-Najvise se volim maziti ujutro kad pada kisa- kaze perfidnim svilenim glasom i trudi se da ukljuci podrazumijevanje na nekoliko razlicitih razina sto je dovoljno da mi izmami osmijeh na lice dok kutom usana hvatam cigaretu.

Mislim da je to Voltaireova pripovijetka; o Brahmanu i njegovoj susjedi starici. Prica kaze sledece.
Voltaire je putovao kroz Indiju i na tom putu odluci da svrati kod svog prijatelja, dobrog Brahmana. Kad je dosao u Brahmanovu raskosnu kucu vidje da mu je prijatelj veoma tuzan. "Zasto si tuzan prijatelju?" upita ga.
"Kako da budem sretan pored svega sto ne znam? Izucavam znanost mnogo godina i jos nista ne znam. Znam da smo napravljeni od materije, ali ne znam od cega je napravljena misao. Zivim, a ne znam sto je bilo prije mene niti sto ce biti poslije mene. Umijem da pricam dugo i uceno o svim temama, a ipak nikad nista ne kazem. Zar je uopce moguce biti sretan na ovoj zemlji?"
Pored Brahmana je zivjela neka starica, glupa, zatucana i siromasna. Ta nije nikad razmisljala o svrsi njezina postojanja, cvrsto je vjerovala u sve reinkarnacije Visne i bila je najsretnija osoba na svijetu kad bi se domogla malo vode iz Gangesa kako bi se mogla umiti i tako ispuniti svoje vjerske obaveze.
"Zar te nije sram biti nesretan kad je tvoja praznoglava susjeda sretna i zadovoljna sa pliticom vode?" upita ga Voltaire.
"Bio bih savrseno sretan da sam toliko glup, ali ne zelim dati svoj razum za svu srecu ovog svijeta!" odgovori Brahman.
Voltaire kasnije daje zakljucak kako nema smisla preferirati razum nad srecom, ali ipak iz nekog razloga inteligentni ljudi se tesko odricu svog razuma.

Zasto prepricavam ovu zgodu? Ja bih uzeo te solde istog trena. Novac nije sreca, znam, ali je dobra pocetak.
S druge strane, moguce je biti i razuman i biti sretan, samo trebas znati sto presutjeti.

(Bio sam na moru, a kad sam na moru ne zelim vidjeti racunalo.)

U preuredjenom podrumu moje zgrade stanuju neki momci, njih troje, moje dobi ili mozda malo stariji, ne ide mi to procjenjivanje. Studenti kao studenti, nit se vidjamo niti komuniciramo; vozdra ili bok u haustoru i to je to. Okej su decki, vole dobru muziku i rade partije s vremena na vrijeme.

Sinoc su imali jedan. Odvili su muziku toliko glasno da je sve odjekivalo u haustoru.
Zalila mi se prileznica (za koju se nadam kako ne cita ovo) kako su jako nekulturni, neobzirni i bezobrezni; jedan je sat ujutro a oni se tako ponasaju. Rekoh pa sto, nek se mladi vesele; ako ces paziti da ne bi nekome smetao neces se nikada zabavljati. Rekla mi je da sam glup i okrenula se na drugu stranu.

Ugasio sam svjetlo i stajao na prozoru; zapalio sam i slusao (imam jednu lijepu lulu od meerschauma). Uskoro su ugasili muziku, izasli na balkon i poceli pjevati. Pozvao sam im policiju.

Imam taj jedan san - zapravo vise zelju za koju strahujem kako nikad nece biti ostvarena, ponajvise jer se poznam bolje no sto bi htio. Htijenje koje spada u kategoriju "stvari koje treba uciniti prije tridesete".

Zelim motor. Chopera ili harlija, tamnozelenog sa onim nitnama, visuljcima na ruckama volana, sa bisagama i razvaljenim auspuhom. Sto bi s motorom?

Pa naravno, spakirao svoj sator i vrecu za spavanje, jedne farmerke, dvije majice i troje carape (carapa nikad dosta), svog svicarca i radio na baterije. I Solohova - ako bih ga ikad procitao to bi bilo tada; zamjenio bih ga u Berlinu za neku knjigu na njemackom koju ne bih kuzio. Isao bih kud mi prahne - zadrzavao se koliko mi drago. Valjda bih usput i radio za hranu i gorivo; uzeci u obzir kako bih sve novce dao za motor.

Mozda odem do Kijeva ili Rostova ili do Petre. Cujem da je Ulan Bator krasan u ovo doba godine.

Jah. Koja romantika. Ako cete me izvinuti, moram povratiti.

Izgleda da je C-man Darwin postao glavno oruzje ateista u ratu fidela i infidela. Stvarno me nervira taj Darwin sto dopusta da se njegova teorija, krunski dragulj iskustvene znanosti, tako sramotno eksploatira. Svaki neuki ateista uzima teoriju evolucije u usta kako bi u par napamet naucenih koraka efektivno dokazao kako bog ne postoji i da smo zapravo sami u ovom lebnizijanskom, najboljem od svih svjetova, svijetu. Naravno da su, kao i Leibniz, totalno u krivu (inace sjajan matematicar, L-man se stvarno nije trebao petljati gdje mu nije mjesto); mi zivimo u osrednjem, prilicno normalnom svijetu i bog postoji; meni je ova cinjenica jasna kao dan i mozda jedne prilike i elaboriram svoje vjerovanje.

Nego, kad je ta evolucija tako jedna mocna sila koja gura zivot i zivotne oblike u smjeru stalnog usavrsavanja, a sve u cilju apsolutne dominacije nad drugim oblicima zivota, zbog cega onda nije nastao homo madidus? Kako to da ta bezboznicka sila nije u jednom trenutku uzviknula:"Ecce homo, ecce vinum!"
Ne znam kakvo je i koliko je opsezno vase iskustvo sa alkoholom (etanolom, da se propheta ne pobuni), ali ja mogu posvjedociti kako sam sa casom ili dvije u zeludcu spretniji, brzi, dosjetljiviji, duhovitiji, snazniji, opusteniji i uopce bolja verzija sebe. Moguce je da je to samo moj dojam sebe, ali je dojam sebe jako bitan za pojedinca; samopouzdanje je cesto jedina razlika izmedju uspjesnog i neuspjesnog covjeka.
Alkoholni bi covjek zasigurno bio u prednosti nad nekad-pijanim-nekad-trijeznim homo sapiensom sapiensom. U najgorem slucaju bi bio ekonomski bolje stojeci jer ne bi trosio novac na alkohol. (Tinejdzeri bi, umjesto lokanja poluoctenih pripravaka, imali u svakoj prilici 5 litara najfinijeg soka odlezalog koliko i oni.)
Kako to da onda evolucijskim putem nije nastao taj ubermensch, sa prirodnom, urodjenom konstantnom dozom alkohola u krvi koji bi ga ucinio uspjenijim i evolucijski podobnijim? Odgovorite na ovo vi ateisti, bezboznici jedni!

Naci ce se objasnjenja od toga kako je covjekov evolucijski put izuzetno kratak da bi se takvo cudo(viste) prirode razvilo do toga kako sam ja obicni ignoramus i budaletina koja se mijesa u ono sto ne razumije. Mozda, a mozda i ne.